Dok šumnim ulicama šetam,
Il’ ulazim u prepun hram,
Nerasudne mladiće sretam,
Ja samo jednu miso znam.
Ja kažem: godine će stići,
I svi, koliko ima nas,
Pod vječne ćemo svode sići
I već je nekom blizu čas.
Kad vidim hrast nasred poljane,
Ja mislim: starina će ova
Preživjeti i moje dane,
Ko dane mojih pradjedova.
Djetence pomilujem često
I reknem “zbogom” u taj mah:
Ja tebi dajem svoje mjesto,
Ti bit ćeš cvijet, ja bit ću prah.
I svaki dan, i svaki minut
Ja pratim kao kobnu nit,
Sve čekam da l’ će slutnja sinut
O času gdje je kraj moj skrit.
I gdje će doći smrt po mene?
U boju, il’ u valu plime,
Il’ susjedne doline sjene
Već spremne su da gosta prime?
I makar da je hladnom tijelu
Svejedno gde će najzad biti,
Al’ ipak sve bliže rodnom vrelu
Svoj grobni san bih htio sniti.
I neka smrt za među šalje:
Kraj nje će mladost sjati ista,
I mirna priroda će dalje
Ljepotom vječitom da blista.
yes yes yesyes
yesyes yes yes yes
yes yes yes yes yes
yes yesyes yes yes
yes yesye yes yes
yes yes yesyes
U mladosti kob je htjela kleta
da pohodim sred širokog svijeta
jedno mjesto meni od svih ljepše –
tako ljupka usamljenost bješe
tog jezera, sveg u crnom stijenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.
Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svijet, i njega ogrne,
i kad vjetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad – oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.
Al’ taj užas ne bijaše strava
već nekakva naslada drhtava –
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila –
niti Ljubav, makar tvoja bila.
Smrt bii ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htjede dati
svu utjehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.